Vođen pjesmama...

Nakon dana provedenog zajedno i posljednjeg "volim te" kojeg mi je šapnula izlazeći iz auta, nakon zadnjeg pogleda na nju kroz retrovizor kada se okrenula i mahnula mi, postalo mi je jasno, jasnije nego ikada. Od ranije sam shvatio da uz nju mogu biti to što jesam, da sam uz nju svoj, opušten, veseo, pričljiv, poletan, bedast, nespretan, nesnalažljiv... a da to njoj ne smeta, dapače, da joj je to savršeno u redu. Zna moje mane i vrline, već me dovoljno poznaje za to, a i dalje je tu jednako kao i prije, prihvaćajući me u potpunosti. Znao sam da ću kad tad opet imati uz nju onaj polet i zanos koji ima zaljubljena osoba, da ću ponovno biti u stanju rušiti sve prepreke, osjećati se veliko, jako i nepobjedivo i nazvati prijatelja kasno navečer samo da mu u afektu kažem da sam beskrajno sretan što sam s njom, a sve to samo zato jer znam da me ona voli.
To se dogodilo pred koji sat i ne prestaje me držati i sada. Vozio sam se kući, na radiju je ljubavni repertoar pjesama savršeno pogađao moje stanje svijesti. Gledajući cestu i mirnu noć, slušajući pjesme i razmišljajući kako ću sve ovo prenijeti na papir (bar virtualni), nikada se mirnije i spokojnije nisam dovezao doma. A istovremeno je u meni plamtila bezgranična količina želje, inspiracije i pokretačke snage. Nešto što se ne da opisati riječima. I pitao sam se putem, kada joj kažem da ju volim, može li ona pojmiti svu jačinu tih riječi i sve što one nose? Kada joj kažem da je lijepa, razumije li ona da ja to uistinu tako mislim, apsolutno, u potpunosti? S glavom punom misli i dojmova došao sam kući i primijetio šlapice koje ona nosi kada dođe kod mene, koje je i danas obukla.
I shvatio sam da je ona kod mene praktički kod kuće, svi je vole i svima je draga, a kada je nema pitaju za nju. Shvatio sam da ona nema neki lažni sram, stid i komplekse, nego ima itekako odrastao pristup i stavove za svoje godine. Pitao sam sam sebe ima li ona pojma koliko sam zapravo na nju ponosan i koliko mi imponira činjenica da sam s tako posebnom curom?
Mislim da nikada neće biti u stanju u potpunosti pojmiti koliko je volim i koliko mi znači, koliko mi daje poleta, slobode i snage, koliko mi je bitna. To se jednostavno ne da objasniti i prenijeti drugome, to je nešto što osjećaš i znaš da je tu, naslućuješ koliko je veliko i jako. No kada me grli, bilo da sklopi oči i nasloni glavu na mene, bilo da gleda u mene svojim blistavim pogledom u kojem joj se iščitava zaljubljenost, bilo da mi uputi svoj prekrasan osmijeh, vidim da je na najboljem putu i da itekako naslućuje.
Hvala ti što si uz mene, hvala ti što se uz tebe osjećam voljeno i posebno, hvala ti što me prihvaćaš takvog kakav jesam, hvala ti što si mi omogućila da uz tebe budem svoj. Nemoj se nikada mijenjati, samo ostani što jesi, jer imaš sve kvalitete koje se samo poželjeti mogu, i svaki naš novi susret nađem još pokoju da pridodam već jako impresivnoj paleti.
Volim te, mišek moj!

Dido

Thank you

My tea's gone cold, I'm wondering why
I got out of bed at all.
The morning rain clouds up my window
and I can't see at all.
And even if I could it'd all be grey,
but your picture on my wall
It reminds me that it's not so bad,
it's not so bad.

I drank too much last night, got bills to pay,
my head just feels in pain.
I missed the bus and there'll be hell today,
I'm late for work again.
And even if I'm there, they'll all imply
that I might not last the day
And then you call me and it's not so bad,
it's not so bad and.

I want to thank you
for giving me the best day of my life.
Oh just to be with you
is having the best day of my life.

Push the door, I'm home at last
and I'm soaking through and through.
Then you hand me a towel
and all I see is you.
And even if my house falls down,
I wouldn't have a clue
because you're near me and

I want to thank you
for giving me the best day of my life.
Oh just to be with you
is having the best day of my life.

Rekla je jedna Zagrepčanka/Britanka na ljetovanju kada me vidjela napokon ošišanog, uz to da mi dobro stoji, da Britanci imaju izreku za tu priliku, koja mi se odmah jako svidjela: "a new hair, a new beginning". Životna istina, nema što. Upravo mi se to dogodilo. Dio sebe sam nepovratno izgubio, drugi dio pronašao, zatvara se staro poglavlje, otvara novo. I predamnom leži novi list papira, pun potencijala, spreman da na sebe upije tintu novog početka, nove priče, jedne nove cjeline. Spreman da primi nove riječi, a s njima i nove događaje, kasnije uspomene, u knjigu mojeg života.



I sjedi mali spisatelj pred tim listom, zna da se treba opustiti, malo koncentrirati, i da će misli same doći, riječi nastajati i novi prekrasan sadržaj krasopisom uresiti prazne listove koji slijede. Naivno i rozo? Naravno. Ali ako se malo ne zavaravam, onda sam ubio svaku šansu da se tako nešto dogodi. A to je ono što u samoj biti želim. Rutinu, opuštenost i malo one dražesne životne sreće.


Kao što rekoh, prazan list predamnom, pun prekrasnih mogućnosti, pero u ruci, pregršt ideja u glavi... samo treba krenuti... sad!

...baš u toj mjeri da ležerno može i ne može biti ležerno. Podvojene misli, podvojeni osjećaji, hrpa želja i jedna nada koja ih sve podupire. No katkada niti to nije dovoljno. Na blogu piše vođen pjesmama zato jer onako, tipično filmski, čujem pjesmu taman u pravom trenu, taman kada treba i ne treba, sa točno pogođenim riječima koje opisuju ono što proživljavam u sebi. Evo, tako sam prije kojih desetak minuta upalio radio i čula se ova pjesma, koju sam odmah odlučio ovdje objaviti i skinuti i poslušati još jednom. Jedna osoba jako će se prepoznati u ovoj pjesmi, ako ju doživi kao moju poruku njoj. Ostali nek čitaju predivne stihove.


Bruce Springsteen

Human touch


You and me we were the pretenders
We let it all slip away
In the end what you don't surrender
Well the world just strips away
Girl, ain't no kindness in the face of strangers
Ain't gonna find no miracles here
Well you can wait on your blesses my darling
I got a deal for you right here
I ain't looking for praise or pity
I ain't coming round searching for a crutch
I just want someone to talk to
And a little of that human touch
Just a little of that human touch

Ain't no mercy on the streets of this town
Ain't no bread from heavenly skies
Ain't nobody drawing wine from this blood
Its just you and me tonight
Tell me, in a world without pity
Do you think what I'm askin's too much
I just want something to hold on to
And a little of that human touch
Just a little of that human touch

Oh girl that feeling of safety that you prize
Well it comes at a hard hard price
You cant shut off the risk and the pain
Without losing the love that remains
Were all riders on this train

So you've been broken and you've been hurt
Show me somebody who ain't
Yeah, I know I ain't nobody's bargain
But, hell, a little touch up and a little paint...
You might need something to hold on to
When all the answers, they don't amount to much
Somebody that you could just to talk to
And a little of that human touch
Baby, in a world without pity
Do you think what I'm askin's too much
I just want to feel you in my arms
Share a little of that human touch
Feel a little of that human touch
Give me a little of that human touch

Ma tu sam, ali ili nemam kada ili nemam volje ili imam pametnijeg posla ili gorih problema. U svakom slučaju, blog is not dead. Yet.
Usputbudirečeno, ovim putem želim čestitati mojoj najdražoj osobi što je sa mnom godinu dana. Treba puno živaca, želuca i ljubavi za trpiti moje mušice godinu dana. Eto, ti si prva koja može reći da je to u stanju. Ne znam znači li ti to išta, ali meni bogme znači jako puno. Hvala ti na tome, hvala ti na svemu. I idemo dalje (kako li mi je taj izraz dobio čudan/smiješan značaj od zadnje kampanje, više ga ne mogu koristiti za svoje regularne potrebe, a da se netko ne sjeti konotacija, hehe). Bit će neki pošten post, biuo bi red. Bit će i slika, bit će svega. Moram malo dovesti život u red, i sve će to s vremenom doći. Lijepi pozdrav i do čitanja svima koji će slučajno navratiti na ovaj dosad naizgled mrtav blog.
A mojoj special someone: volim te.

Vezao sam se jako, vezao sam se brzo i naivno. I ne žalim niti sekunde. Sve što se dogodilo između nas, bilo dobro ili loše, dogodilo se sa svrhom, da nas nauči, da nas ojača ili da nas učini malko odraslijima u nekom pogledu. Hvala ti što si me prihvatila ovakvog čudnog, drugačijeg, brbljavog, dosadnog... (ti slobodno još nadopuni, sigurno ima toga). Hvala ti što si me pustila u svoj život i dala mi mogućnost i privilegiju da sudjelujem u njemu. Hvala ti što si mi se otvorila kada sam se i ja bojao da te svojim ishitrenim riječima ili postupcima ne povrijedim. Hvala ti što si uz mene i ne sumnjaš više. Hvala ti što imaš snage priznati tko sam i što sam u tvojem životu i koliko ti značim. Hvala ti na ukazanom povjerenju i uzvraćenoj ljubavi. Svakog trenutka svakoga dana svjestan sam kakvu sam dragocjenost pronašao u tebi i koliko mogu biti sretan što te imam. I ne mislim to olako ispustiti iz ruku, dat ću sve od sebe da traje. Tu sam za tebe, zauvijek, koliko god to strašno i dugačko zvučalo. To je nešto što želim svim srcem. Čak i ako mi ne vjeruješ i čini ti se to presmijelom i ishitrenom rečenicom, nije me briga. Jer nakon tebe ja vjerujem u čuda, ljubav i sreću.
Prigodna pjesma s prigodnim riječima za kraj, da zaokruži moje misli:



Avril Lavigne

Keep Holding On

You're not alone,
Together we stand,
I'll be by your side, you know I'll take your hand.
When it gets cold
And it feels like the end,
There's no place to go,
You know I won't give in.
No I won't give in.

Keep holding on,
'Cause you know we'll make it through, we'll make it through.
Just stay strong,
'Cause you know I'm here for you, I'm here for you.
There's nothing you could say,
Nothing you could do,
There's no other way when it comes to the truth.
So keep holding on,
'Cause you know we'll make it through, we'll make it through.

So far away,
I wish you were here.
Before it's too late, this could all disappear.
Before the doors close
And it comes to an end,
With you by my side I will fight and defend.
I'll fight and defend.
Yeah, yeah

Keep holding on,
'Cause you know we'll make it through, we'll make it through.
Just stay strong,
'Cause you know I'm here for you, I'm here for you.
There's nothing you could say,
Nothing you could do,
There's no other way when it comes to the truth.
So keep holding on,
'Cause you know we'll make it through, we'll make it through.

Hear me when I say, when I say I believe;
Nothing's gonna change, nothing's gonna change destiny.
Whatever's meant to be will work out perfectly.
Yeah, yeah, yeah, yeah

La da da da
La da da da
La da da da da da da da da

Keep holding on,
'Cause you know we'll make it through, we'll make it through.
Just stay strong,
'Cause you know I'm here for you, I'm here for you.
There's nothing you could say,
Nothing you could do,
There's no other way when it comes to the truth.
So keep holding on,
'Cause you know we'll make it through, we'll make it through.

Keep holding on
Keep holding on

There's nothing you could say,
Nothing you could do,
There's no other way when it comes to the truth.
So keep holding on,
'Cause you know we'll make it through, we'll make it through.

Kansas

Dust In The Wind

I close my eyes
only for a moment
and the moment's gone.
All my dreams
pass before my eyes, a curiosity.
Dust in the wind;
all we are is dust in the wind.

Same old song,
just a drop of water
in the endless sea.
All we do
crumbles to the ground
though we refuse to see.
Dust in the wind;
all we are is dust in the wind.

Now, don't hang on;
nothing lasts forever
but the earth and sky.
It slips away
and all your money
won't another minute buy.

Dust in the wind;
all we are is dust in the wind.
Dust in the wind;
everything is dust in the wind.


Gdje je utjeha? Gdje je ljubav? Gdje je podrška? Gdje je smiješak na licu i topli zagrljaj?
Umjesto toga samo su rane. Moje i tvoje; dubinske i površinske. Osjećam vlastitu nemoć da mijenjam stvari, da popravljam ono što treba mijenjati. Samo sam publika, iako sam cijelim svojim bićem u tome. I ne smijem pomagati, isključen sam iz toga, ne svojom voljom. Mogu samo stajati i gledati kako se stvari odvijaju predamnom, kao neka predstava. To jednostavno nije pošteno. I boli. Jako boli.
Gdje je utjeha? Gdje je ljubav? Gdje je podrška? Gdje je smiješak na licu i topli zagrljaj? Kamo su nestali...
Vrati ih natrag, nedostaju mi...

Pozdrav svim mojim prijateljima:



I starim....



I novim...



Sve vas volim i cijenim. Diskutabilno je sad činim li to dovoljno ili ne, ali...
Nadam se da nećete previše zamjeriti.



Eto, toliko od mene. Lijepi pozdrav i do čitanja!

... pade na pravu stranu. Sreća mi se očito smilovala, i sve ide povoljnim tokom. Bilo bi jako zgodno da tako čim dulje ostane. Vrijeme će pokazati koliko dugo. Nemam inspiracije niti vremena za nešto imalo kreativno, neki drugi put. Tu sam, živ sam, živim, ljubim. I to je više - manje to. I meni sasvim dosta.
Lijepi pozdrav i do čitanja!

... između sreće i tuge ponekad je velika, a ponekad može sasvim nestati. Katkada jedan događaj, jedan pogled, jedan osmjeh, jedna rečenica... može ovisiti o tome hoće li osoba biti sretna ili tužna. Hoće li joj biti toplo oko srca, hoće li ju zabljesnuti njegova svjetlost, ili će taj isti događaj, pogled, osmjeh, rečenica... to isto okrenuti u žalost, bol, tugu i mrak.
Odvratno je nezahvalno kada sve svoje nade položiš u taj jedan okidač i čekaš na koju stranu će prevagnuti. Svjestan si da možeš i dobiti i izgubiti. A sve na istoj igračoj ploči, sve s jednim novčićem. Pismo ili glava... sreća ili tuga...
Bacaj.



Today I'm flipping my coin... and I don't feel like I'll win...

Voljeti nekoga. Pokloniti joj cijeloga sebe. Bezuvjetno joj se predati u ruke i vjerovati da te neće ispustiti. Smiješiti se kada ju vidiš izdaleka kako ti prilazi. Imati blagu tremu svaki puta kada ju vidiš. Drhtati kao na prvom susretu. Zaplesti jezik dok joj pričaš o nečemu. Smijati se vlastitoj gluposti s njom. Osjetiti miris njene kose. Promatrati ju kada zamišljeno gleda u daljinu. Grliti ju u tišini. Lijegati u krevet i ustajati ujutro, a da je posljednja i prva misao - ona. Sjetiti je se kada ti je teško. Rastopiti se kada ti primi ruku, iako je to učinila već toliko puta. Raznježiti se kada te zagrli, i biti najsretniji čovjek na svijetu tog trenutka. Moći joj reći "volim te" i znati da ćeš dobiti "i ja tebe" zauzvrat. Osjećati se posebno kada ti pokloni imalo pažnje. Naći u njoj inspiraciju za sve što radiš. Pokušavati joj svako toliko reći koliko ju voliš i koliko ti je do nje stalo iako si sasvim svjestan da nećeš nikada naći prave, dovoljno jake riječi dostojne nje. Biti očaran njenom ljepotom. Voljeti sve što za tebe predstavlja. Voljeti sve što radi. Utopiti se u svakom njenom poljupcu. Imati onaj osjećaj ispunjenosti kada si s njom. Mrziti vrijeme koje prebrzo teče kada ste skupa, a sporo protječe kada je nema blizu i iščekuješ ju. Pisati ovaj tekst i znati da sam ovim nabrojenim tek ogrebao površinu onoga što je u meni probudila ili stvorila. Voljeti. Po prvi puta u životu zaista voljeti...




"Od naše ljubavi i sreće,
Gle, zvijezde su večeras veće;

A šum, što dopire iz grada,
Nije l' ko pjesma vodopada?

O, to je polet u visinu!
Srca nam zamiru i ginu.

U ljubavi bih s tobom, draga,
Nestati htio ja bez traga."


- prva ljubavna pjesma Dobriše Cesarića - 1923.

Hvala ti za stihove koji su me oporavili sada od jučerašnjeg stanja. Hvala ti što sam uspio shvatiti da i kada mislim da odlaziš i ne mariš, ti misliš na mene. Hvala ti što sada jasno shvaćam da si uvijek tu i da se mogu osloniti na tebe.
Hvala ti što si tu i što me voliš.


Like the sound of silence calling,
I hear your voice and suddenly
I'm falling, lost in a dream.
Like the echoes of our souls are meeting,
You say those words and my heart stops beating.
I wonder what it means.
What could it be that comes over me?
At times I can't move.
At times I can hardly breath.

When you say you love me
The world goes still, so still inside and
When you say you love me
For a moment, there's no one else alive

You're the one I've always thought of.
I don't know how, but I feel sheltered in your love.
You're where I belong.
And when you're with me if I close my eyes,
There are times I swear I feel like I can fly
For a moment in time.
Somewhere between the Heavens and Earth ,
And frozen in time, Oh when you say those words.

When you say you love me
The world goes still, so still inside and
When you say you love me
For a moment, there's no one else alive


And this journey that we're on.
How far we've come and I celebrate every moment.
And when you say you love me,
That's all you have to say.
I'll always feel this way.

When you say you love me
The world goes still, so still inside and
When you say you love me
In that moment,I know why I'm alive

When you say you love me.
When you say you love me.
Do you know how I love you?


Volim te!

... i razumijevanje. Mrak u kojemu je sve jasno. Dodir koji umiruje. Toplina. Pogled. Smješak. Sjaj u oku. Ponovna tišina. Ljubav.
Male naznake nečega tako lijepoga i snažnoga. Tek neugledni okvir prekrasne slike. Tek kap vode u moru dojmova i osjećaja.
Želio bih sada sve zamrznuti u vremenu i ostaviti ovako. Da se ne mijenja ili ne iskvari. Da ostane ovako savršeno.

Volim te!

Ovo neka bude pjesma za "doviđenja i sretan put" mojoj dragoj. Lijepo se provedi, nakupi puno lijepih uspomena i vrati se prepuna dojmova. Ja ću biti tu i čekati te. U tišini i bez javljanja. A ti znaj da svako moje buđenje i svaki moj san počinje s tvojim likom. I nemoj to zaboraviti kroz ovih nekoliko dana odsustva. Kada god pomisliš na mene, znaj da je vjerojatno obostrano. A kada god posumnjaš na čas da ne mislim na tebe, znaj da u tome trenu razmišljam koliko mi nedostaješ.



Arsen Dedić

Dušo moja ...


Dušo moja, ja ne znam više,
koliko dugo ovdje stojim,
dok gledam kako liju kiše,
pod mračnim prozorima tvojim!

Dušo moja, i kada krenem,
htjeo bih opet da se vratim,
ti ne znaš da je pola mene,
ostalo s tobom da te prati!

Ostalo s tobom da te ljubi,
kada si sama i kad je zima,
jer ja sam onaj, koji gubi,
i prije nego išta ima!

Dušo moja, k'o kaplja vode,
i ti se topiš na mom dlanu,
jer stobom dođe, a bez tebe ode,
stotinu dana u jednom danu!

Dušo moja, ti umorna si,
i bez tebe ti ležaj spremam,
na nekoj zvijezdi, što se gasi,
ja tražim svjetlost, koje nema!

Pod hladnim nebom, ispod granja,
Stavit' ćes glavu na moje grudi,
jer ja sam onaj, koji sanja,
i zato necu da te budim!



Još jednom sretan put, ugodan ostanak i siguran povratak. Volim te.

... sada poput krhotina leže na podu uz mene. Ne mogu se ustati, niti pridići krhotine. Diram ih rukama, a one režu dlanove i izazivaju bol. Resku, duboku bol. Dlanovi krvare, a bol ne dozvoljava da pokupim krhotine snova. Ispadaju mi iz ruku. U nepovrat.
Biti povrijeđen od onoga koji se boji biti povrijeđen. To stvarno ne želim nikome.
Boli.
Znam.
Osjećam.

"My fall will be for you
My love will be in you
If you'll be the one to cut me
I'll bleed forever..."

"Is it enough to love?
Is it enough to breathe?
Somebody rip my heart out
And leave me here to bleed
Is it enough to die?
Somebody save my life
I'd rather be anything but ordinary please."

...među ljude, među žive, među čudne. Među njihove priče i probleme, njihove sudbine isprepletene iz nekog razloga s mojom, što mi na mahove zna biti beskrajno žao. Koji puta mi to sve bude previše i stvarno mi dođe - nestati. Bar nakratko, iz svega. I ponijeti samo Nju sa sobom. Ostalo namjerno zanemariti, ne gledati ni slušati. Ignorirati u potpunosti. I uživati u tom času mira, nepostojanja drugih. Osim Nje.
Isklišejizirano? Možda. Naivno? Vjerojatno. Glupo? Tako kažu. Patetično? Uvijek. Krivo? Nikada.
Dapače, to je jedna od rijetkih stvari za koju sam sada uvjeren da je ispravna. I za Nju sam spreman prkositi svima, inatiti se, biti tvrdoglav do krajnjih granica i dati sve od sebe.
Još jedan dan, još jedan sat, minuta i čas. Svaki taj trenutak - dragocjenost, ako ga Ona ispuni svojim postojanjem. Inače je običan i pust. Heh, sada imam potrebu o tome se raspisati, tražiti pjesničke izraze, lijepe riječi i pokušati što bolje opisati Njen značaj. No ovdje i sada nije mjesto ni vrijeme. Iako bi sada imao spretniji izraz, čuvat ću to za Nju i Njenu prisutnost, za neke dobro odmjerene trenutke koje ću uprskati svojim nespretnim rečenicama uživo. Rekao sam i previše.
Do idućeg puta, lijepi pozdrav i do čitanja!

... sve može biti tako jednostavno lijepo.

Misao bez riječi, poljubac bez usana, zagrljaj bez ruku.Samo da je tu. Ništa drugo nije potrebno. Samo ona. I sve se tada čini ljepše.

Bez puno teksta. Samo jedna pjesma, koja će ponovno savršeno pogoditi temu i događaje, koje bi inače razlagao nadugačko i naširoko, otkrivajući pritom svoju intimu. To ne želim činiti. Neka to učini ova pjesma - elegantno i diskretno. Zato volim Avril, mnogo njenih pjesama pogađa moj sistem razmišljanja.


Avril Lavigne

Fall To Pieces


I look away
Then I look back at you
You try to say
The things you can't undo
If I had my way
I'd never get over you
Today's the day
I pray that we make it through

Make it through the fall
Make it through it all

And I don't wanna fall to pieces
I just want to sit and stare at you
I don't want to talk about it
And I don't want a conversation
I just want to cry in front of you
I don't want to talk about it
Cuz I'm in love with you

You're the only one
I'd be with till the end
When I come undone
You bring me back again
Back under the star
Back into your arms

And I don't wanna fall to pieces
I just want to sit and stare at you
I don't want to talk about it
And I don't want a conversation
I just want to cry in front of you
I don't want to talk about it
Cuz I'm in love with you

Wanna know who you are
Wanna know where to start
I wanna know what this means

Wanna know how you feel
Wanna know what is real
I wanna know everything, everything

I'm in love with you
Cuz I'm in love with you
And I'm in love with you
I'm in love with you

And I don't wanna fall to pieces
I just want to sit and stare at you
I don't want to talk about it
And I don't want a conversation
I just want to cry in front of you
I don't want to talk about it

And I don't wanna fall to pieces
I just want to sit and stare at you
I don't want to talk about it
And I don't want a conversation
I just want to cry in front of you
I don't want to talk about it
Cuz I'm in love with you

I'm in love with you
Cuz I'm in love with you
I'm in love with you
I'm in love with you


Lijepi pozdrav i do čitanja!

U košmaru nastalom u glavi ovo je jedina misao koju sam mogao izolirati i raspoznati u tom času. Rekoh već jednoj osobi da mi je još od jučer i prekjučer cijeli današnji dan mogao stati u jednu jedinu misao: „Želim ju vidjeti.“ Iz tog razloga legao sam u krevet, zbog tog razloga sam se probudio. No moralo je sve ići krivo. Jedno za drugim. Uz povremene pauze koje bi me opustile i dale mi nadu da će ovaj dan biti lijep.
Ponovno me uspio fascinirati ljudski mentalni sklop i njegova kompleksnost, odnosno jednostavnost. Ta materija stvorila je toliko genijalnosti na ovome svijetu, a opet, ista ta materija nekima jedva služi da sastave jednostavnu rečenicu, i to je uglavnom to. Volim tok ljudskoga razmišljanja, volim mračna mjesta, i volim alkohol. Volim rabijatne budale i volim bespomoćni ženski glas koji viče: „Nemojte ga!“ A sve zbog jedne riječi – CAJKE. Te riječi upotrijebljene u kontekstu sprdačine, koja je bila dovoljna da gorespomenuta primitivna materija zvana mozak neke budale čuje tu riječ i spoji ju s pojmom „udari“. Alternativac je dobio udarce zbog osnovane sumnje da sluša cajke. Dotični koji su dijelili batine nisu se upitali ni u jednom času kako je ova konstatacija uopće moguća. Oni su pojednostavnili sve na te dvije riječi: cajke, udari. Njima dovoljno. On pada, njihov ego i moć čopora slavi, dok se jedna djevojka bespomoćno dere: „Nemojte ga!“ Sjedeći sa strane, nisam razlučio njezine riječi i pristupio sam s bujicom misli u kojima sam se pitao kome se što dogodilo: njoj, njenom dečku ili prijatelju. Mrak. Ona stoji i ponavlja tu istu rečenicu moćnoj gomilici koja ju uopće ne percipira. Dečko je sa strane i također stoji, dalje od gomilice. Prijatelj leži na podu, odmiču se od njega. Cajke, udari. Ništa više. Njega, koji je muzički obrazovan više nego cijela moćna gomilica zajedno. Njega, koji riječ cajke koristi samo kako bi se debelo sprdao na njihov račun. Ali oni to ne znaju, a objasniti im ne možeš. Cajke, udari. Tri djevojke i nas trojica. Njih je više. Ničime zasluženo: cajke, udari.
Odlazak iz Ribnjaka prema Draškovićevoj, još jedna neugodna situacija i susret s gomilicom. Stajanje na stanici. Muk, apsolutna tišina, svatko u svojim mislima, svatko analizira na svoj način. I tada shvatim: „Prisjelo mi je.“ Tramvaj, stanica, troje ide kući. Troje nas ostaje. Odlazak na trg. Mramor, tup pogled u prazno i košmar misli. I dalje ostaje :“prisjelo mi je.“ Uz to poželio sam ponovno biti sam. Ustati ovoga trena, otići kući i otuđiti se od svih s kojima sam ovo proživio. Nešto u meni zaključilo je da se tada ovo ne može više dogoditi. Da to tako mogu najlakše spriječiti. Maknuti se od svih. Ako nemam nikoga koga volim i do koga mi je stalo, za koga ću se brinuti, ne moram se bojati ovakvih situacija. Jer ostajem samo ja i moja četiri zida. Mramor. Dvije meni drage djevojke do kojih mi je stalo lijevo od mene. A opet, želio sam da nestanu. Da sve nestane. Da više o ovome ne moram razmišljati. Zamrzio sam ih sve. Jer sam shvatio da ako ih volim i ako mi je do njih stalo postajem izložen ovakvim situacijama, ne samo zbog fizičkog sastajanja u parkovima, nego i zbog psihološkog efekta. Ako mi do nikoga nije stalo, nemam za kime žaliti ako se ovakav događaj ponovno odvije. Zamrzio sam sve, pa i one koje volim. Želio sam pobjeći od svih. Još uvijek želim.
Još jedan loš događaj, još jedan loš dan, još jedan dokaz kako mi praznici na kraju uvijek odu u neželjenom smjeru, još jedan dokaz u prilog tome da je pametnije izolirati se od svih ljudi.
Uzalud povratak jedne osobe, prisutnost ostalih, uzalud želja da ih sve vidim, uzalud slatko ispitivanje da li dati poljubac njoj koja ima temperaturu i neku virozu ili ne, uzalud ležerno kino i sladoled, uzalud lijepo vrijeme, uzalud sve. Sve čemu sam se danas radovao, uspjelo mi je nestati pred očima. Cajke, udari. Prokleta bila ljubav, prokleta bila prijateljstva, proklet bio čovjek kao biće. Prokleti su bili, jesu i bit će. Dovijeka.
Košmar mi ne dozvoljava dalje pisati. Tu stajem, ne mogu dalje.

P.S. Njoj: ovo je dokaz na moju tvrdnju kako me loše stvari pokreću i daju inspiraciju za pisanje.
Četvero na MSN-u, a nitko da se javi. Možda je tako i bolje. MOžda je tako i bolje...

Gotovo je učenje i strepnja. Sada mogu reći da sam budući student još sigurnije nego prije prijemnog. A kada se upišem kroz ovih tjedan dana, onda to postaje činjenica. Ostaje mi sada ljeto za sve što želim, ukoliko mi neki peh to ne pokvari. Za sada sve ide svojim urednim, lijepim i očekivanim tokom. I to mi se sviđa. Dosta mi je iznenađenja i neplaniranih situacija, ugodnih i neugodnih. Neka sve malo stagnira za promjenu, da mogu uživati u tome što imam.

Popis sadašnjih želja i očekivanja tekao bi ovako:

1. pogledati konačno Transformerse, ići češće u kino
2. pogledati pokoji stariji film zbog opće kulture
3. provoditi vrijeme sa starim i novim prijateljima
4. provoditi vrijeme s onom zbog koje kažem da sam zaljubljen i koju volim
5. gledati redovito Formulu 1
6. konačno pročitati pokoju dobru knjigu
7. početi ponovno pisati pjesme
8. vizualno se unaprijediti u smislu tamnjenja na suncu, vježbanja i manje klope
9. posložiti sav metal i ostatak mjuze na kompu
10. vidjeti, pomirisati i okupati se u moru
11. vratiti onu trunčicu ludosti i zaljubljenosti, onaj djelić koji me tjerao da činim nepromišljene ludosti za onu koju volim
12. svezati konačno kosu u rep i jednom ju konačno speglati za special someone
13. prestati konačno pisati konačno toliko puta; općenito, prestati se bespotrebno ponavljati
14. sjetiti se svega ostalog i naknadno upisati na ovaj post (ovo ostaje i biti će na dnu)

Lijepi pozdrav i do čitanja!

...trebat će mi. Znam da to mogu, znam da to hoću. Samo se moram koncentrirati.

I dalje iščekujem povratak nekoga meni jako dragog u ovaj petak. Pisao bih više o tome, ali neću. Dva su razloga. Prvi je taj što moram ranije u krpe za sutra, a da pišem o tome, potrošio bih sat vremena barem. Drugi je taj što to ipak nije za sve ljude, nego samo za nas dvoje. I ako ću imati inspiracije, možda to uobličim u kakav prigodan tekst ili pjesmicu. Ali samo za nju. Ne za široke mase. Jer je ona meni nešto posebno, pa i to što radim za nju želim da je također posebno, jedinstveno, unikat. Dostojno nje. Lijepo kaže Hladno pivo:


Hladno Pivo

Pitala si me

Pitala si me zašto tvoje ime
nikad ne provlačim kroz rime,
zašto ga nikad ne ukrasim metaforama krasnim
pa da se time hvališ kolegicama s posla.

Ma nema šanse, nema tih para
da mi ikad budeš dio repertoara
pa da tvoje ime pjevuši ko stigne
da si svako tek tako na brzinu puni tišinu.

Mislim da bih razbio gitaru
da čujem da te fućkaju na pisoaru,
da me jednog dana gledas ponizeno
iz kuta dućana gdje je sve u pola sniženo.

Ova pjesma o tebi koja si mi sve na svijetu,
ovaj pokušaj da kažem neizrecivo,
nikad se neće naći na nekom CD-u,
imati naslov, cijenu i bar kod.

Zar da radio voditelj kreštava glasa
preko naše himne traži vlasnike pasa,
da se cereka, i kao dobra je zeka
u svaki jebeni singl ubaciti džingl.

Ništa nije sveto,
sve je bruto i neto,
sve je zabava.

Bitno da nešto svira za žedna uha,
da nikog ne dira dok pere il' kuha,
da narodu skrati onih osam sati
i da lijepo stane među dvije reklame.

Ova pjesma o tebi koja si mi sve na svijetu,
ovaj pokusaj da kazem neizrecivo,
nikad se neće naći na nekom CD-u,
imati naslov, cijenu i bar kod.

Pitala si me zašto tvoje ime
nikad ne provlačim kroz rime,
zašto ga nikad ne ukrasim metaforama krasnim
pa da se time hvališ kolegicama s posla.


I mislim da je time sve rečeno. Volim te, ne idem nikamo, sve misli su usmjerene isključivo prema tebi. Tu sam i čekam te.
Ostalima - lijepi pozdrav i do čitanja!

...maska je razotkrila lice nesreće i sada leži na podu pozornice, vrteći se još jedan krug oko svoje osi, prije nego li će se sablasno zaustaviti. Pozornice koju je pripremila samo za mene. I odigrala predstavu, sjajnu predstavu. U naletu informacija i podražaja, pokušavam odjednom progutati rasplet radnje. I kako ga shvaćam, tako samo zbrajam peh za pehom. Spajam datume, zbrajam sa svojom kaznom. I postaje jasno da prekjučerašnje prekrasno poslijepodne i večer, kojima sam se toliko radovao, bivaju sada pregaženi nesrećom ova dva dana. Nesrećom koja se samo gomila, i kao gadan teret me pritišće. Ostaju pitanja: a čime sam to zaslužio? Mora li to biti baš tako? Mnogi su učinili puno više i ostali nekažnjeni, zašto ja moram biti kažnjen?... Pitanja je mnogo, a odgovor nema smisla tražiti. Nemam volje. Ne vidim smisao. Jednostavno je ovo jedan od onih trenutaka gdje želim zaspati, prespavati sav taj peh, probuditi se kada prođe, kada se sve slegne. Probuditi se u času kada je sve ponovno mirno i tiho, da mogu nastaviti tamo gdje je prekjučer završilo. Da mogu biti bezbrižan, poletan i zaljubljen. I beskrajno sretan.
No vrijeme ovdje nije nešto što će pomoći da peh prođe. Ono je inače pomagač, no ovdje me može koštati. Vrijeme koje treba proteći izaziva u meni samo strah i tjeskobu. Jer mi upravo ono, koje mi sada treba, ujedno i beskrajno odmaže. Strah me da mi ne uzme ono što mi je u ovome trenutku najmilije. Nju.



Strah me da me ne udalji od nje. Da mi je ne otme. Da je ne uputi u drugom smjeru. Da je napokon vidim i shvatim da sam čekao i nadao se nečemu čega više nema. A Vrijeme bi joj tada stajalo iza ramena, smiješilo mi se zlobno i s njom se uputilo dalje. Ne želim to doživjeti. Stalo mi je previše.
Nije me strah za prijatelje. Njima vrijeme ne može učiniti puno. Volim ih i strpljivo čekam. Znam da ću ih sresti opet nasmiješene, iste. Zato ih molim da mi čuvaju nju. Da i nju sretnem ponovno nasmiješenu, istu. Onakvu kakvu ju volim, onakvu u kakvu sam se zaljubio. Ne dajte da joj Vrijeme naudi.

Lijepi pozdrav i do čitanja...

Dogodio se i taj trenutak. Već neko vrijeme događa se da iz čistog mira osjetim miris mora, što je uvijek bila naznaka da su praznici počeli, da mi se približava odlazak na more, rođendan, besposličarenje i sl. In addition to that, ovaj puta osjetio sam i pravu dosadu. Konačno! Ništa mi se ne radi, nemam volju ni za čime u ovom času, i to je to. Fino, i to mi se ostvarilo.
Općenito se u zadnjih 3 tjedna zbiva mnoštvo prekrasnih i zanimljivih stvari. Konačno mi je krenulo, usudio bih se reći. Nekako mi je to čudno, naviknuo sam se na pehove, a ne da mi idu stvari ovako dobro. Zato i dalje s oprezom očekujem di je caka, gdje će se nešto srušiti. Da pokucam, još uvijek ništa. Još se valjda ne mogu pomiriti s time da mi ovaj put zaista ide.
Pozdravljam sve meni značajne i posebne ljudove, a ja idem čitati Gospodara prstenova. Takva se tematika proteže jučer i danas će cijeli dan, nekak mi se čini . Ja znam zašto. Neki će i saznati.
Niš, idem fino leći i čitati. Ak zaspim, zaspim. Ionak je ferje, a ovaj štreber ne treba na maturu.
Lijepi pozdrav i do čitanja!

Doma sam, istuširan, umoran, iscrpljen. Maturalna večera je gotova, vjerojatno sam jedan od rijetkih ljudi s nje koji je i dalje budan. Uz maturalnu vezana su dva ključna pitanja. Glavna koja pitaš neku osobu koja uskoro ima maturalnu i kada ista završi.

1. Veseliš li se maturalnoj?
2. Kako je bilo na maturalnoj?

Odgovor na prvo pitanje bio mi je da se veselim trenu kada će nas u 5 sterati van i kada ću otići na friški burek negdje u gradu. Tek toliko da nešto toplo pojedem i da hodam malo. Zatim da ću ići u kafić pokraj gimnazije i provesti tamo vrijeme od 7 do 8, čekajući neke meni beskrajno drage ljude da ih pozdravim zbigecan, zagrlim i slikam se s njima.
Odgovor na drugo, koje sam davao ljudima uz umorni smiješak danas donedavno, bio je: to je bilo jedno nezaboravno iskustvo.
U oba slučaja nisam lagao. A lagao sam. Ovisi kako se gleda. Pokušat ću objasniti. A čitatelj mi neće zamjeriti eventualne nejasnoće prilikom pisanja, jer sam beskrajno umoran. Pitali su me veselim li se maturalnoj. Iz odgovora koji sam dao da se lako vidjeti da maturalnu uopće nisam spominjao, osim u kontekstu odlaska sa nje. I to je jedino za što je služila. Da se s nje ode. Eventualno uživa u klopi i nešto malo u plesu. Jer ostatak sam proveo sjedeći, ili stojeći na wc-u, u razgovoru s jednom osobom, bez koje bi vrijeme teklo beskrajno polako i vrlo vjerojatno ne bih mogao izdržati sve to. Licemjerje, ozračje u kojem se svi "slažu", sve štima i svi su si dobri. Za razbijanje monotonije, kao što rekoh zaslužna je ta osoba, razgovor sa zaštitarom u wc-u, promatranje zaštopanog lavaboa kojeg je prethodno jedna individua ispunila večerom i tekućinama, te gledanje još jedne osobe u očajanju nad svojim životom. Kojem, iskreno rečeno, malo što nedostaje. To je ukratko bila večera. Nakon što je sve to završilo, umoran, ali sretan što sam doživio kraj, sa šačicom meni dragih ljudi uputio sam se u kafić. Sjeli smo, pričali i kratili vrijeme. Iz njega otišli smo u drugi kafić. Naručismo pizzu, i pojedosmo istu. Treći kafić, šačica ljudi se raspada, ostajem jedini maturant u blizini škole, i iščekujem meni drage osobe koje imaju doći na drugi sat. Za njih se isplatilo ovo trpjeti. Dvije dolaze, nasmijane me grle, pada slika sa svakom. Veseo sam, jer shvaćam da se ipak sav trud i bdijenje očito isplatilo, zbog ovih par minuta s njima. Jedna osoba nije se pojavila i žao mi je zbog toga. I zadnja je došla, bez osmjeha, bez zagrljaja, bez slike. Izgledala je prestrašeno i zbunjeno, obišla me, pozdravila i ušla u školu. A zaista nisam tražio puno. Onako umoran i iscrpljen, nakon takve glupe noći, samo sam htio zagrljaj, osmjeh i uspomenu na ovaj "osebujan" dan u obliku slike. To sam čekao i tome se veselio. Da bude svjetla točka tome svemu. No doma sam koracao umoran, prazne glave i vjerojatno preiscrpljen za tugu i razočarenje.

I za kraj:
1. Veseliš li se maturalnoj?
- Ne, veselim se njenom kraju.

2. Kako je bilo na maturalnoj?
- Eh, i dalje moram reći – jedno nezaboravno iskustvo. Koje ne želim ponavljati.

I uputa za kraj zadnjoj osobi koju sam čekao. Neke naizgled male stvari, tebi beznačajne, drugome mogu se činiti izvanredno velike i značajne. Tebi ne znače ništa, možeš ih ispuniti, jednako kako i ne moraš. No drugome one mogu biti veselje i utjeha. Lijepo je moći prepoznati takve stvari, i uz vrlo malo truda učiniti nekome jako puno. Okružena si dobrim ljudima, koji imaju tu sposobnost, pa se nadam da ćeš s vremenom to naučiti.

Iščekivanje je iščekano. Došlo je novo, i ono se završilo. Sada brojim sate da se i ovo treće započeto završi...
I razmišljam, sanjam, uživam, prisjećam se i veselim. A oblaci kao da su mi sve bliže. Ništa me sada ne može zaustaviti, osim straha od pada.



Al zato izumiše padobran. A letit je jako lijepo. Kakav red bull. Samo jedna osoba je dosta. I njoj se danas radujem.

Lijepi pozdrav i do čitanja!

Ruža, nelagoda, smijeh, razgovor, kišobran, kiša, grmljavina, oblaci, štipanje, šetnja, hladne meke ruke, pljusak, rastanak.

I iščekivanje... slatko iščekivanje...

Vesna Parun

Ti koja imaš nevinije ruke

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegovog lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama,

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom će biti ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriši cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah najljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikada voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedićima
ostavljenim u crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!



Pjesma nije ovdje bez razloga. Kao i svaka druga koja se nalazi na ovome blogu, i ova u sebi nosi poruku. Pjesma je izvrsna, jedinstvena i izvanredna. Može se tumačiti na različite načine, jer je slojevita. Postoji više pogleda na nju, više dojmova može pobuditi. Ja se držim jednoga, kojega ne mislim sada objašnjavati i iznositi. Svatko je slobodan pronaći svoj.
Pjesma je pisana u rodu suprotnom od onoga koji mi odgovara. No nisam mijenjao samu pjesmu, jer bi ju time uništio. Tu snagu nemam, niti sam toga dostojan.
Trebala bi se odnositi na poruku mladiću zbog djevojke, da bi se prikazalo ono što želim A to je reći jednom skorom vremenu i jednom spletu događaja koji su mi obilježili to vrijeme jedno posljednje: „Zbogom!“. Rasipam se u prazno, mučim se, ništa ne dobivam zauzvrat, a tražim tako malo. Dalje nema smisla i tu sve ima stati. Uhvatio sam se valjda za krivu osobu koja ne može prepoznati i nositi se s onim što joj poručujem i želim dati, i/ili – ne želi. Pjesma je rekla sve umjesto mene. Malo je toga čime sam ju mogao nadopuniti i malo je toga što mogu dalje reći.
Ostaje sjećanje, ostaje uspomena, i zauvijek ostaje jedna neostvarena želja, koju ću potisnuti u sebi, no nikada neću moći negirati njezino postojanje. Jer bih tada lagao. Moći ću samo šutjeti. I žalovati u tišini.

Otvaram novu stranicu. Nakon grebanja po dnu crnila i apsurda, nakon shvaćanja kako dublje ne postoji, moralo ne nešto dogoditi. Neki prevrat. Uspio sam se veseliti. Uspio sam biti dobre volje. Uspio sam otkriti nove ljude, koji me ugodno iznenadili. Ovim putem ih pozdravljam, od srca.
Hodao sam danas polako prema doma, slušao na MP3-ju Hladno Pivo i „Zimmerfrei“, pogledao plavožuto nebo, uokvireno šumom u obliku slova "V", a u centru je zalazilo sunce. Iznad njega bili su bijeli pahuljasti oblaci. Taman su išle riječi: „to će biti taj dan…“. Gledao sam u taj prizor, u šumu, nebo, sunce, oblake, slušao poruku… i shvatio. Da je to to. Moram dalje, nešto se ima promijeniti. A što, vrijeme će pokazati.
Lijepi pozdrav i do čitanja!

Pitah samog sebe, da li pisati sada naširoko i nadugačko, istresti dušu na blog one more time. Napisati rekordno dug post, pisati bar do 2 u noći, pustiti pritom prigodnu glazbu za ugođaj. I prepustiti se. Da mi bude lakše.
No nekako me prošlo. Nemam potrebu opisivati što se zbiva, nemam potrebu sam sebe objašnjavati. Niti to želim. Dovoljna je samo činjenica da meni opet nešto - jest. I to je sve. Ovo je vjerojatno zadnji post za neko određeno vrijeme, dok opet nađem neki put i smjernice. Dok pokupim krhotine sebe i posložim ih polagano. Dok odgovorim bar na neka pitanja i postavim još novih. Dok se nešto ponovno ne pokrene.
Završit ću sve jednom pjesmom i tri prikladne fotografije. One vrijede u ovom trenu više nego sve pjesme i fotografije koje sam do sada stavljao na blog. Ponovno u sebi nose značenje poznato jedino i isključivo meni, jer znam situaciju u kojoj se nalazim. Ne želim pokušaje njihove interpretacije i onoga zbog čega sam ih stavio. Ne želim napise kako su lijepe. Znam da jesu. Niti želim komentare u stilu "bit će bolje". Ma u ovom času ne želim niti jedan komentar na ovaj post. Neka samo bude, ništa više.


DRACONIAN


THE CRY OF SILENCE


Filled with sorrow...
Bleak inner self touched by pride,
devoured by solitude, still wrapped in time.
I'm flowing with pain!

Holding myself back in suspicion...
and lingering in the dust...
the dust of my abandoned remains.
Killed with the dagger of life...!

Such an exquisite pride in my suffering...
alone, all alone with the emotional
streams of my soul...
So real, so pure... yet I'm left aside
entangled in fear... without hope.

I am truly left alone,
but somehow... just somehow
it feels like my loneliness is a victory
over the self-delusion of joy... and happiness.

My heart beats faster,
the anguish becomes clearer
and my misanthropic view gets stronger.
Living in the shadows...
so proud of being the one,
but desperate...
so desperate for a helping hand.
Do I really want to live this life?

I have a thousand reasons to die,
and many millions of tears to cry... in silence.
The human plague has emptied my life,
and I curse the day I was born... to this world!

Still, no-one else I ever want to be...
and no-one else I intend to be...
'cause no-one else I was meant to be!

I need, I want, I long for my retribution...
I need, I want, I yearn for my retribution...
I want my retribution... I want it now!

Unity; a gathering of open wounds,
of dark... of dark clean spirits...
what a dream... what a dream so distant!
Why should I... why should I be alone
when I love... when I love my brotherhood?
Shall I die... shall I die to be free
when I cry... when I cry in silence...
so please let me die in silence...
oh my god, let me die in silence!










Ovime je sve rečeno. Za sada. Pa do daljnjega.

Razmišljam. Razbijam glavu. Veselim se jedan čas, žalostim drugi. Čas se nadam, čas prezirem tu istu nadu. Nalazim sam sebe kako buljim u prazno, razmišljajući. U jednam trenu uspijem se sa svime pomiriti da bi u idućem, ljut na sebe, u strahu to sve negirao. Paradoks, proturječje, neodlučnost - zbog neodlučnosti. Izvor je jedan, razlog je jedan, i jedna je budala koja se s time muči i govori u prazno, zbog neke čudne, neobjašnjive, iracionalne potrebe, svjesna da malo tko ovo može razumjeti, ali stvarno razumjeti. Neka idući citat govori umjesto mene:


"Ljubav je veličanstvena katastrofa: znati da se zalijećeš u zid i svejedno ubrzavati; srljati u propast s osmijehom na usnama; radoznalo čekati trenutak kad će se stvari usrati. Ljubav je jedino programirano razočaranje, jedina predvidiva nesreća koja se traži repete."

-Frederic Beigbeder


Daljnje moje riječi su suvišne. Ne gajim nade da će ovo doprijeti na pravo mjesto...
Tko se zatekne ovdje, ovo pročita i svidi mu se, neka si kopira i, poput mene, pročita svako toliko, u trenucima kada mu je to što piše više nego jasno.

Za kraj, komadić jedne pjesme. Sonata Arctica - Broken. Ponovno ne gajim nade da će doprijeti na pravo mjesto. Pa je razlog zbog kojeg je ovo ovdje taj da meni možda kasnije bude malo lakše. Volim pjesme koje do zadnje riječi pogode što mislim. Prijašnji dugi Nightwish post također je krasan primjer toga. No, na koji način, to nitko ne može shvatiti. Niti to očekujem previše. Skoro uopće. Pa evo i teksta. Svaka riječ stoji.


"Will I learn how to be one of you someday?
Will I still feel the eyes that behold me?
Will I hear what you think, when you see me?
Will it tear me apart if you feel for me...?

I 'd give my everything to you,
follow you trough the garden of oblivion.
If only I could tell you everything,
the little things you'll never dare to ask me..."

Javljam se, da se vidi kako sam tu i obilazim blog. Dosta često. Ali ovaj zadnji post nije trebalo mijenjati. I još uvijek ne treba. Sve što sam u njemu napisao stoji. Osim umora koji danas mijenja mješavina ljutnje, bijesa, rezignacije i nemoći. Zbog drugih koji ne mogu niti žele razumjeti. Kojima nisam vrijedan truda, eventualno ismijavanja. Zbog njih, na koje se ne mogu ljutiti premda to silno želim i molim za to.
I oni, baš oni najbliži sada su potvrda tome kako se moram okrenuti sebi. Jer sam se ne mogu promijeniti, a drugi ne postoji nitko tko bi se toga primio. Oni samo znaju nabacati moje mane. A ja ih zovem katkada prijateljima. Inače jako držim do te riječi i njene različitosti od riječi poznanik ili stranac ili netko. Nikada ju ne trošim uzalud. Barem sam tako mislio. Ne mogu ih u potpunosti kriviti. Stvarno sam sebičan i ne slušam druge. Stvarno sam prepun mana. To stoji i ne mogu to poreći. To je nešto što moram progutati, svjestan sam toga, premda je gorak zalogaj. Ali mijenjati se ne mogu sam. Do sada nije išlo. Niti će ići. Prijatelji potiču jedni druge, pomažu si međusobno. Ja sebi više ne mogu pomoći. Ostaju mi jedino oni. Ali digli su ruke od toga. Zapravo nikada ih nisu niti spustili. U postojanju takvoga statusa quo, kada nitko ne prima niti daje, prijateljstvo ne može postojati. Mora postojati poticaj s jedne ili druge strane. No nema ga.
I zatim se pitam, što fali egocentričnosti? Ionako sam sam. Kako u takvoj situaciji biti altruist? To je kontradiktorno. I previše bi me iscrpilo. Samo mi preostaje kvalitetno se zamjeriti svima s kojima imam bilo kakav odnos, nazovimo prijateljski. Tako da se ne može dogoditi neko lažno pomirenje, dobra volja i razgovor. Ne treba se razviti mržnja, rezignacija bi bila dostatna. I tada bi možda bio na miru, bez glupavih lažnih nada i vjere da ima netko tko mi može biti srodna duša i s kime ću moći dijeliti, dijeliti bilo što. Ovaj post posvećen je dvjema osobama, jednoj više nego drugoj. Nadam se da će i tebi netko jednostavno tako - otići.

P.S. Možda je baš taj čin bio prijateljski, definitivno me noćas potiče na djelovanje, došlo je do nekog pomaka. Ironija, zar ne?


Lijepi pozdrav i do čitanja!

Ništa nije ostalo. Za reći. Za učiniti. Za pomisliti. Umoran sam. Preumoran. Nekako je sve uzaludno. Ništa nije ostalo. Osim tišine...